UVOD
   Izbjegavati velike količine zamornoga teksta jedno je od najvažnijih pravila dizajniranja internetskih stranica. Ovdje ne samo da ćemo ga zanemariti, već autor redaka koji slijede pomalo ostavlja dojam da piše baš u inat tome pravilu. Razlog je naše zaista veliko iskustvo u izradi namještaja i, vjerovali ili ne, upravo želja da ne budemo dosadni. Iz toga iskustva i iz te želje proizlaze mnogi opisi situacija iz prakse, sve u namjeri da što preciznije ilustriramo naše mišljenje o ovome ili onome. Ako smo na taj način pomogli barem jednom posjetitelju ove stranice, trud se isplatio. Velika većina užurbanih (ili lijenih) naći će obilje slikovnih i ostalih brzih sadržaja na ostalim stranicama Kuhinja Šarić.
   Osim toga, ako imate neki problem koji nije opisan na ovoj stranici, slobodno nam se obratite za savjet. Mailom nam pošaljite opis, poneku skicu i nastojat ćemo Vam pomoći. I ne bojte se, glupa pitanja zaista ne postoje!

ORGANIZACIJA KUHINJE
   Već prilikom projektiranja kuće ili stana treba voditi računa o nekoliko pravila. Iako projekte većinom izrađuju ovlašteni arhitektonski uredi u kojima stručnjaci znaju kako treba organizirati kuhinju, nisu rijetke ni situacije u kojima se neki sam-svoj-projektant-i-majstor upusti u ozbiljnije preinake svoga stambenog prostora. U takvim slučajevima treba znati (najprije) da su najbolje organizirane one kuhinje koje u tlocrtu čine slovo U ili L. Ravna kuhinja na zidu dugom četiri metra je loše rješenje. Nadalje, vodovodne, odvodne, plinske i električne instalacije treba postaviti tako da se u kuhinjskome nizu izmjenjuju uređaji i manji dijelovi radne plohe. Nagurati hladnjak, sudoper, perilicu i štednjak u jedan kut i ostaviti dva ili tri metra slobodne radne plohe je česta pogreška takvih samoukih projektanata. Radna ploha u kuhinjskome nizu služi za pripremu namirnica prije kuhanja ili pečenja, za odlaganje posuđa koje trenutno koristite i sl. a ne za, primjerice, razvlačenje tijesta za savijače ili kao odlagalište malih kućanskih aparata koje koristite tek povremeno, a ne znate kamo biste ih stavili. Dakako, ako neki od takvih aparata kotistite svakodnveno (rezalicu za kruh) i ako Vam veličina slobodne radne plohe to dopušta, onda neka takvom aparatu bude mjesto na toj radnoj plohi.
   Najsretnije je rješenje niz koji započinje hladnjakom, pored kojega je cca 60 cm radne plohe. Nakon toga bi trebao slijediti sudoper s perilicom za posuđe, pa potom opet dio slobodne radne plohe i tek onda ploča s kuhalima. Pećnica može biti ispod nje a može i u nekom povišenom elementu na kraju niza. Dakako, s obje strane kuhališta treba ostaviti slobodnu radnu plohu, pogotovo ako su kuhala plinska. Otvoreni plamen zapalit će povišenu bočnu stranu elementa u kojem je pećnica, ako je ta bočna strana u neposrednoj blizini.
   Na mjerenjima često nailazimo i na posebno napravljene dovode i odvode za perilicu. Kućni ih je projektant napravio u najboljoj namjeri, ne znajući da je to nepotrebno. Nerijetko čak i smeta jer strši iz zida baš na onome mjestu na kojemu treba biti perilica. Između perilice i zida je vrlo malo prostora i na tome mjestu ne bi trebalo biti ništa. Čak ni utičnica za tu istu perilicu. Utičnicu je najbolje predvidjeti u nekom slobodnom susjednom elementu. Isto vrijedi i za pećnicu.
   Nije nevažan ni raspored ostalih utičnica i strujnih vodova u kuhinji. Iznad svakog slobodnog dijela radne plohe trebalo bi predvidjeti po jednu utičnicu, a to najčešće bude zaboravljeno. Ovisno o veličini kuhinje, treba predvidjeti jedno ili dva radna svjetla. Dovoljno je ostaviti licni kabal (3x1.5) da izlazi iz zida na visini cca 150 cm od poda. I neka ostane metar dugačak. Ne dajte elektirčaru da ga odsiječe na desetak centimetara, ma koliko on to žarko želio. Lako će ga odsjeći onaj tko bude montirao svjetlo. A svjetlo? Fluo cijev, pričvršćena za podnicu gornjih elemenata najbolje je rješenje. Halogene svjetiljke ugrađene u pokrov iznad gornjih elemenata lijepo izgledaju, ali na radnoj plohi od njih nema puno koristi. Halogenke koje ste možda planirali ugraditi u podnice gornjih elemenata također ne bismo preporučili. U odnosu na fluo cijev jako se ugriju, a na radnoj plohi je već ionako dovoljno najrazličitijih proizvođača topline. Osim toga, halogenka ugrađena u podnicu gornjih elementa traži nešto kompliciraniju instalaciju, skrivanje špangi, prigušnica, kablova, luster-klemica...
   Pećnica na struju, strujna kuhala, niskomontažni bojler na struju i grijači vode u perilici posuđa su redom veliki potrošači električne energije, pa prilikom projektiranja kuhinjskoga prostora i o tome treba voditi računa. To znači da bi svaki od tih potrošača trebao imati svoj strujni krug koji vodi od zasebnog osigurača. Vodovi za te potrošače bi trebali biti 3x2.5, a osigurači od 16A.
   Što se tiče struje, treba još napomenuti da je način polaganja podžbuknih kablova strogo definiran propisima. U obzir dolazi samo i isključivo vodoravno i okomito kabliranje, s jasno vidljivim razvodnim kutijama ispod stropa, tako da znalac (monter iz KUHINJA ŠARIĆ) već prema rasporedu utičnica, prekidača i razvodnih kutija na zidu može gotovo u milimetar odrediti položaj nevidljivih instalacija. Time se potpuno isključuje mogućnost da prilikom bušenja zida probije instalaciju i zakomplicira dan i sebi i Vama. Poneki će se mudrac (teoretičar) sada možda dosjetiti onih malih elektroničkih spravica za ispitivanje položaja podžbuknih instalacija. Isprobali smo ih sve: velike i male, skupe i jeftine, crvene i ljubičaste. Neki pište bez reda i sistema, neki ne pište uopće, a oni skupi pište čim ih izvadite iz torbice. Morate ga iznijeti na livadu ili mu izvaditi baterije ako želite da prestane.
   Ako u kući ili stanu postoji plinska instalacija, tada je najčešće u kupaonici veliki, plinski, protočni bojler, koji daje neograničene količine tople vode. Opet u najboljoj namjeri, sam-svoj-majstor vrlo često toplu vodu za sudoper iz takvog bojlera vodi i po desetak metara kroz zidove. To je vrlo nespretno i loše rješenje. Istina, čini se da je dobro imati neograničenu količinu tople vode u sudoperu. No, je li nam to baš potrebno, pogotovo ako je u kuhinji perilica? Tada će nam u sudoperu tek povremeno zatrebati manja količina tople vode. Ako u takvim situacijama najprije trebamo iz dolaznih cijevi istočiti (baciti) nekoliko litara hladne, da bismo, primjerice, isprali ruke s jedva nekoliko decilitara tople, onda nam ta neograničena količina koju sad, kad smo isprali ruke, imamo na raspolaganju, ne znači ništa. Ako je plinski protočni bojler udaljeniji od cca tri do četiri metra, bolje je ispod sudopera imati mali, niskomontažni, električni uređaj i u njemu uvijek spremnih nekoliko litara vruće vode koja je gotovo odmah na raspolaganju. Naravno, ovaj komentar ne vrijedi ako je instalacija opremljena cirkulacijskom pumpom u kombinaciji sa središnjim plinskim protočnim bojlerom.
   Ako je zid na kojega treba objesiti gornje kuhinjske elemente načinjen od gipsanih ploča na aluminijskim profilima, nije naodmet u zoni bušenja postaviti drveno ojačanje neposredno ispod gipsa. No, u praksi, zahvaljujući uglavnom odokativnim metodama majstora-projektanta, ta drvena ojačanja možemo naći, ugrađena u zidove, na zaista impresionirajućim visinama. Standardno se donji rub gornjih elemenata postavlja na visinu od 145 cm (mjereno od gotovoga poda). Često će nižoj domaćici odgovarati 140 ili čak 135 cm. No, budući da u postupku neposredne šacometrije majstora koji radi zid uglavnom nema postavljenih donjih elemenata, njemu se čak i tih najvišljih 145 cm čini prenisko, pa ugrađeni drveni nosač naposlijetku završi kao da je u zidu Regočevog Legengrada. Ako elemente visine 90 cm postavljamo na 140 cm od poda (ne bojte se, nije prenisko), onda sredina drvenog nosača ispod gipsa treba biti 226 cm od završenog poda. Nosač neka bude daska debljine 5 cm (fosna) i neka bude dvadesetak cm širine.
   Prilikom osmišljavanja svoje buduće kuhinje treba se sjetiti i odzračnika (a ne odvoda) za napu (a ne mapu). Zahvaljujući rastezljivim, širokim, savitljivim cijevima koje uglavnom možete kupiti zajedno s napom, odzračnik nije prevelik problem. Načešće se probija rupa u vanjskome zidu prostorije. U tu rupu je najprikladnije umetnuti sivu kanalizacijsku cijev promjera 110 ili 125 mm. Neke jače nape imaju promjere čak do 160 mm pa i o tome treba razmišljati. Još jedna bitna pojedinost: cijev u zidu položite tako da ima malo pad prema vanjskoj strani zida. Kad ju vjetar zapuni sitnim snijegom i kad se taj snijeg počne topiti, neka curi na vanjsku stranu zida a ne u napu. Ako je napa klasična, podgradbena, rupa može biti na visini cca 190 cm od poda (do središta rupe). Crijevo će tada ostati skriveno u elementu iznad nape. Za samostojeću (kaminsku) napu središte rupe bi trebalo biti na cca 220 cm od poda i nemamo baš puno tolerancije lijevo-desno. Teleskopske maske takvih napa su tek nekoliko centimetara šire od crijeva. Ugradbena (teleskopska) napa također može imati odzračnik na istoj visini i ima znatno više tolerancije u smjeru lijevo-desno. Dakako ako taj zid nije vanjski i ako odzračnik treba probiti na nekom bočnom zidu, onda neka donji rub rupe bude na cca 240 cm od poda. Crijevo će tada biti položeno na stropove gornjih elementa (ili pokrov, ako ga ima). Bolje je tako, nego izrezivati otvore kroz cijeli niz gornjih elemenata. U takvoj će se kombinaciji crijevo zasigurno vidjeti iznad kuhinje. Moguće ga je, nakon montaže kuhinje, sakriti gipsanim pločama, obojanim u istu boju kojom je obojan i zid iza.

Primjer dobro organizirane kuhinje
NAPOMENA: donji prkaz je u VRML formatu i neće raditi bez plugina. Uputa za instaliranje i deinstaliranje .

Primjer loše organizirane kuhinje
NAPOMENA: donji prkaz je u VRML formatu i neće raditi bez plugina. Uputa za instaliranje i deinstaliranje.

   Pločice se najčešće postavljaju tako da gornji rub dođe na istu tu visinu 140 ili 145 cm. Ako mislite da će taj rub biti vidljiv i ružan, podignite ga desetak centimetara, pa će majstor koji bude mjerio kuhinju to imati na umu i predvidjeti da se bočnice svih gornjih elemenata zarežu za debljunu pločica. Dakako, takav sistem podrazumijeva da keramičar pločice postavlja odozgo prema dolje ili da barem precizno izračuna (uključujući i razmake među pločicama - fuge) na kojoj visini treba započeti postavljanje donjega reda. Ta donja granica ne bi smjela biti višlje od 82 cm. To je, naime, standardna visina donjih elemenata, ne računajući debljinu radne ploče. Još jedna dobra namjera sam-svoj-majstor-keramičara u pravilu završi neslavno i samo zakomplicira izradu kuhinje: unaprijed precizno odrediti na kojem će mjestu biti napa moguće je tek uz pomoć vračare ili neke slične nadnaravne sile koja se bavi projektiranjem kuhinja. Prosječni majstor-obični "fulat" će barem 5 mm. Dovoljno da se neki bok gornjeg elementa mora po cijeloj visini zarezivati (čitaj: oslabiti i ostaviti bez zaštitne kant trake, ružnog i neravnog ruba), ili da do susjednog elementa ostane nezgodnih desetak milimetara golog, nepokrivenog zida. Ali...

   Zašto ne bismo na svaku stranu postavili dodatnih 5 cm više pa...
   Zato što bismo onda morali po cijeloj visini sužavati oba susjedna boka.

   Slijedi nekoliko sekundi stanke, pa se onda opet upali lampica - PIIIING:

   Pa zar vi ne postavljate kuhinje na šinju? To se inače postavlja na šinju, znate? Onda    vam ne smeta debljina pločica! Kužite?
   Znamo. I kužimo. Postavljalo se na šinju prije dvadesetak godina, kad su svi elementi bili    iste visine kao Papina Švicarska garda i kad nijedna bočnica gornjega elementa nije bila    vidljiva. Danas je vidljiva skoro svaka druga, što bi značilo da je vidljiva i rupa između    nje i zida , kao i ružan završetak šinje. Osim toga...

   I tako, korak po korak, dođemo naposlijetku do tople vode: ako se pločice postavljaju prije montaže kuhinje, što je kod nas uobičajeno, onda neka gornji rub bude ravan, bez inovativnih povišenja za ovo ili ono, a nakon montaže kuhinje će se, prema potrebi, zakrpati rupe.
   Kad govorimo o pločicama, treba napomenuti i da krajnji red treba postaviti do poda na svim onim mjestima na kojima bi ostala vidljiva rupa između elementa i zida.

Primjer dobro postavljenih pločica

   Iako su pločice stari, iskušani i dobar način, ne treba sasvim odbaciti ni ostale materijale. Primjerice, prozirni lexan ili armirano staklo i prikladno obojan zid iza njega. U KUHINJAMA ŠARIĆ postoji i ideja za instaliranje velikoga akvarija između gornjih i donjih elemenata. To ćemo zasigurno napraviti prilikom sljedećih izmjena izložbenih uzoraka u nekom od naših salona. Ako se odlučite za neki od takovih sistema, nastojte silikonom dobro zabrtviti sve otvore i rubne spojeve sa zidom. Inače će se između, primjerice, prozirnoga armiranog stakla i zida zavlačiti pauci ili neki drugi kukci, koje ćete kroz staklo moći vidjeti, ali ne i odstraniti.
   Moguće je pločice postavljati i nakom montaže kuhinje. To omogućava najveću preciznost spojeva, zatvaranje akrilom itd. No, keramičarski je posao prljav i mokar, pa onaj tko postavlja pločice u već montiranoj novoj i prekrasnoj kuhinji treba biti vrlo oprezan s ljepilom, vodom i masom za fugiranje.

   Iako smo o rasporedu elemenata već ponešto rekli, nije naodmet još nekoliko natuknica:
   - izvlačni element za boce, najčešće širine 15 cm, trebao bi biti u neposrednoj blizini    štednjaka
   - ladičar s dvije ili tri plitke ladice za pribor za jelo trebalo bi smjestiti između štednjaka i    sudopera
   - u nizu donjih elemenata uvijek je bolje koristiti ladičare s dvije duboke ladice, nego    klasične elemente s vratima
   - pećnica u razini očiju možda i nije baš tako sjajna ideja, kako Vam se    na prvi pogled čini - ne zaboravite da pečenka u njoj zna biti prilično teška, a sve je vrelo
   - štednjak u kutu s velikom kutnom napom zauzima po 101 cm na jednom i na drugom    zidu, a ako ima i pećnicu, treba dodati još po dva cm na svaku stranu
   - prilikom osmišljavanja svoje kuhinje imajte na umu da elementi nisu nacrtani na zidu,    odnosno da imaju i treću dimenziju, kojom ulaze u prostor (standardna dubina donjih    elementa je 60 cm, a gornjih 30 cm - naši gornji elementi su standardno 35 cm duboki)
   - ne planirajte gornje elementa postavljati sasvim do stropa, osim ako prostorija nije baš    izrazito niska

INDUSTRIJA I MI
   Na internetu postoji nekoliko foruma na kojima se razgovara o prednostima i nedostacima industrijskih kuhinja i onih izrađenih po mjeri, u nekoj od radionica poput naše. Pokušat ćemo objektivno prokomentirati te prednosti i nedostatke.
   Prije nekoliko godina smo, također na netu, mogli naći fascinantan podatak da jedna vrlo razvijena talijanska industrija kuhinjskoga namještaja (nećemo, dakako, navesti koja), u razvojnoj službi ima oko 1400 zaposlenih. Pod uvjetom da je podatak točan (jer novinari i brojevi često nisu na istoj valnoj dužini) i pod pretpostavkom da je čak polovina tih zaposlenih tehničko osoblje (spremačice, vozači, domari, tajnice, direktori...), još uvijek ostaje sedamstotinjak visoko obrazovanih profesionalaca, inženjera, arhitekata i dizajnera, koji osam sati dnevno smišljaju novotarije. Novi materijali, tehničke inovacije, dizajnerska avangarda, ergonomija, testovi... Takav kolosalan zbroj pameti i financijske moći doista mora uroditi vrhunskim proizvodima.
   Malom je obrtniku ili poduzetniku, u gospodarskom neredu kakav vlada u Hrvatskoj, nemoguće stati uz bok toj industriji ideja i inovacija. Zbog toga će naši majstori po mjeri uglavnom kopirati već potrošene ideje. Tek će se povremeno netko dosjetiti nečega što bi možda bilo dobro, a možda i ne bi, ali u nedostatku logistike i novca, ta njegova ideja neće otići daleko.

REZULTAT:
INDUSTRIJA - MALI DOMAĆI PROIZVOĐAČ - 1:0

   Strojevi za obradu pločastih materijala su vrlo skupi. Formatne pile, kantirke, CNC obradni centri, kompresori, usisavači, tiplerice, komore za lakiranje... opremiti ozbiljniju radionicu za izradu kuhinjskoga namještaja znači razmišljati u zoni znatno iznad milijun kuna. Recimo, oko nekoliko. Naravno, treba imati i objekt u koji će se to sve smjestiti, kamione i kombije za prijevoze materijala i proizvoda, a tu je i već poslovični hrvatski porezni harač.
   KUHINJE ŠARIĆ već sedamnaest godina svakodnevno plivaju u tom oceanu novčanih vaganja i odmjeravanja svega. Od krpe za brisanje poda pa do novog CNC-a ili fasade na radionici. Malom obrtniku u tom sustavu opće grabeži zaista nije jednostavno.
   Razvijena i renomirana industrija iz neke države u kojoj zdravi kapitalizam ima tristotinjak godina duboke korjene, iz neke države koja je, u pravilu, sve do nekidan pljačkala svoje kolonije ovdje ili ondje, ta razvijena i renomirana industrija u nekoj takvoj državi može si priuštiti tehnologiju i strojeve o kojima neki od nas malih ne možemo čak ni sanjati, jer ni ne znamo da postoje.

REZULTAT:
INDUSTRIJA - MALI DOMAĆI PROIZVOĐAČ - 2:0

   Unatoč ovako nepovoljnom rezultatu, mi, mali domaći proizvođači, uspijevamo plutati na površini. I ne samo to! Neki od nas su čak vrlo uspješni. Inovacije i skupe tehnologije nisu baš na našoj strani, ali zato mi možemo napraviti mnogo toga o čemu pak industrija ne može ni sanjati. Dimenzije pojedinih elemenata su tek banalni početak priče o našim mogućnostima. Nastavak su, primjerice, dimenzije svih elemenata u kuhinji. Zbog neke cijevi od plina ili grijanja. Zbog izrazito visoke domaćice ili domaćina. Zbog nezgodno pozicioniranih električnih instalacija. Zbog velike ugradbene perilice, koja je došla iz SAD-a, i nikako se ne uklapa ni u jedan od ovdje važećih standarda. Zbog toga što je kuhinja tako mala da treba iskoristiti svaki centimetar prostora. Zbog prenisko postavljenog prozora. Zbog toga što je opet pun mjesec. Zbog...
   Poseban dio priče su kosine. Tavanski prostori ili kuhinje smještene ispod stepenica. Nijedna industrija to ne može riješiti ni na jedan, a kamoli na zadovoljavajući način. A mi ćemo Vam čak ponuditi nekoliko različitih i jednako dobrih mogućnosti. Dimnjaci ili nekakvi odzračnici u kutu prostorije? Ili usred kuhinjskoga niza? Nepravi kutevi među zidovima? Radijator iza elemenata? Perilica za rublje u kuhinji? Komoda i kutna klupa u blagovaonici, načinjena od istih materijala? I klupčice na prozorima? Neka druga vaša ideja ili želja? Želite nasred kuhinje anđela od iverala koji će triput mahnuti krilima svaki put kad upalite svjetlo?

REZULTAT:
INDUSTRIJA - MALI DOMAĆI PROIZVOĐAČ - 2:1

   Baš bi bilo krasno kad bismo svi mi mogli raditi svoj posao i nikada ne pogriješiti. To bi zaista bilo sjajno! Na žalost, pogreške su uvijek moguće i prisutne. Neke su manje, neke veće i ozbiljnije. Treba činiti baš sve da ih izbjegavamo, ali ih nije moguće sasvim iskorijeniti.
   Ovaj naš posao, izrada namještaja po mjeri, dozlaboga je kompliciran. Naizled su to samo kutije od iverala koje imaju dvije bočnice, strop i dno, leđa, police i ovakva ili onakva vrata. I ručkicu. Ukupno jedva desetak dijelova. No, naš program za 3D prezentaciju ima i onaj proizvodni modul, a taj modul, prilikom izračuna materijala za neku prosječnu kuhinju, odnekud izvuče cca dvije tisuće kojekavih dijelova koji su bili fizički sasvim odvojeni prije nego što su postali Vaša kuhinja. Ima tu raznih iverala, lesonita, traka jednih, traka drugih, plastika, spojnica, vijaka ovih, vijaka onih, vijaka ovakvih, vijaka onakvih, nogica, ručkica, cijevi, panti, keksa (ne onih jestivih), kapica, limova, stupova, navojnih šipki, matica, podložaka, pa opet nekih desetak vrsta kojekakvih vijaka, stopera, vodilica, nosača, kuka, čepova, klamerica, kopči, obujmica, odbojnika, podizača, magneta, aluminijskih okvira, izvlačnih mehanizama sto vrsta, okretnih mehanizama još sto vrsta, aluminijskih profila, stakala, držača za stakla, brtvi, sudopera, špangi, pa opet malo vijaka debelih, vijaka tankih, vijaka kratkih, vijaka dugih, tiplica plastičnih, tiplica drvenih, kutnika plastičnih, kutnika metalnih, lajsni barem desetak vrsta, završetaka lajsni, kutnih spojnica za lajsne, okova za radne ploče, podložaka za okove, mediapana, postforminga, radnih ploča, širokih radnih ploča, pokrovnih kapica, regulatora... ne znam jesam li spomenuo sto vrsta vijaka...
   Od svega toga treba napraviti kuhinju. Nije ni čudo da se negdje može i pogriješiti. Industrijska kuhinja, greškom, dođe s jednim vratima crvene boje, umjesto plave. Događa se. I njima je stvar komplicirana kao i nama. Vi to javite trgovcu u trgovini u kojoj ste kuhinju kupili. On javi svom šefu. Šef veletrgovcu u nekom skladištu uvoznika. Taj opet svome šefu. Šef direktoru prodaje u tvornici. Ovaj nekom poslovođi u proizvodnji. Poslovođa radniku... a koje ono boje trebaju biti?! Valjda plava... Poanta: industrija je tromi kolos s mnogo komunikacijskih stepenica, koji neodoljivo podsjeća na dječju igru pokvarenog telefona i koji zbog toga vrlo teško i sporo ispravlja svoje pogreške.
   Dođe li vam u stan naša kuhinja s jednim vratima druge boje, nećete morati nikome ništa javljati. Čak možda nećete ni znati da su prije sat ili dva na tom jednom elementu, koji je ostao u kombiju, bila vrata krive boje. Mali proizvođač svoje greške može ispraviti vrlo brzo. Odmah. Dakako, ako tehnologija zahtijeva neko vrijeme (lakiranje mediapana), potrajat će nekoliko dana. Dana, a ne mjeseci. Potražite na netu ispovijedi ljudi kojima je u nekoj industrijskoj kuhinji nedostajala jedna polica.

REZULTAT:
INDUSTRIJA - MALI DOMAĆI PROIZVOĐAČ - 2:2

   Naslonjač ili trosjed, kupljen u nekom salonu namještaja, kod kuće je dovoljno izvaditi iz najlona. Kuhinju treba montirati, a to nije ni jednostavan ni mali posao. Industrijske kuhinje uglavnom montiraju trgovci koji su Vam kuhinju i prodali. Popodne u "fušu". Vrlo popularan oblik samozapošljavanja u Hrvata i to u svim branšama. Baš šteta što je nelegalan!
   Popodnevni monter-trgovac uglavnom raspolaže s nešto, boljega ili lošijeg, alata i šogorom koji mu pomaže. To mu je treća kuhinja koju montira jer tek odnedavno radi u tom salonu namještaja, a među kolegama je jagma za popodnevnim montažama. Naravno, kad je dobra zarada.
   Naš monter-proizvođač raspolaže s profesionalnim alatom na terenu, ali i s cijelom radionicom u kojoj je kuhinja proizvedna. Dobro dođe ta radionica ako nešto treba prekrojiti. Raspolaže i s kolegom monterom-proizvođačem. Jednim, dvojicom ili trojicom, ovisno o veličini kuhinje. To im je tko zna koja kuhinja koju montiraju zajedno, jer to rade osam sati dnevno. Nažalost, često i više od osam sati dnevno. Ali, osim s kolegom na terenu, raspolaže i s kolegama u radionici, koji su odmah napravili i još tijekom montaže dovezli druga vrata umjesto onih krive boje. Znate ona iz prethodnoga odlomka. Raspolaže i s kolegom-električarem koji će odmah doći otkloniti kvar ako svrdlom dirne u električne instalacije. Raspolaže i s vodoinstalaterom ako slučajno probuši onu tanku, bakrenu cijev u kojoj je voda pod pritiskom. Iako se to u ovih sedamnaest godina dogodilo samo jednom. Svi smo bili mokri.
   Napokon, naš je monter-proizvođač tu kuhinju i napravio. Poznaje svaki od onih petstotinjak kojekavih vijaka i točno zna što smije prerezati, odšarafiti, skratiti. Uvijek montira našu kuhinju i nikad se ne zapita kako sad ide ovo ili ono.

REZULTAT:
INDUSTRIJA - MALI DOMAĆI PROIZVOĐAČ - 2:3

   Nažalost, u posljednjih nekoliko godina na našem se tržištu pojavila cijela vojska malih proizvođača kuhinjskoga i ostalog pločastog namještaja. Zapravo, u nekim zdravijim gospodarskim prilikama prethodna rečenica ne bi počimala rječju nažalost. Ovako, u toj šumi manje-više istih ponuda postoji veliko šarenilo cijena.
   Ah, te cijene! Kad bi barem ovisile o kvaliteti ponude, ugledu malog obrtnika ili poduzetnika, preporukama kupaca, korištenim materijalima i svim onim čimbenicima koji teoretski neku cijenu čine višom ili nižom. U ovoj našoj državi i u ovoj našoj branši najveću ulogu u formiranju cijena igra stupanj legalnosti poslovanja. Cijena je proporcionalna broju prijavljenih radnika, točnije, obrnutoproporcionalna broju onih neprijavljenih. A šlag na toj torti su popodnevni garaža-proizvođač i njegov šogor ili kum. Nikome ne plaćaju baš ništa, a budući da im je plaća u firmi mala, spremni su, tek za nešto veću zaradu napraviti i onoga drvenog anđela koji je negdje gore u tekstu. I odnesti ga na osamnaesti kat bez lifta. Doprinose im ionako plaća netko drugi, a eventualne inspekcije.... ha, ha...
   Tako ste Vi, potencijalni kupac, kojega sam dosadašnjim tekstom uspio uvjeriti da treba naći majstora po mjeri, a ne kupovati industrijski namještaj, sada pozvani da u toj prašumi oglasa i rekla-kazala informacija odaberete tko će napraviti Vašu kuhinju. Poklonit ćete mu povjerenje i cca polovinu novca unaprijed. Pripremite i nešto soli. Možda će Vam trebati kasnije, za na rep. Jer...
   ...internet je i u ovom slučaju prepun negativnih iskustava nesretnih kupaca koji su u takvim pričama nabasali na neodgovornost, nekvalitetu, nered u svakom pogledu. Upravo zato ovo poglavlje počinje s nažalost. Kontrola kvalitete? Inspekcije? Sudska tužba? Ma dajte, molim vas...
   Da ne duljimo, ako se odlučite da Vašu kuhinju napravi mali domaći proizvođač, šanse da u konačnici budete razočarani, ako ne i očajni, su daleko veće nego ako kupite industrijsku kuhinju renomiranoga proizvođača. Pogotovo ako se odlučite za nekog Peru ili Marka iz susjednog ulaza koji će sa svojim kumom to u srijedu... taman mu paše jer je u utorak noćna u firmi pa ima dva dana slobodno. A puno je jeftiniji od onih iz KUHINJA ŠARIĆ. Znate kako to ide. Svaki ulaz u Novom Zagrebu ima po jednog takvog proizvođača pločastoga namještaja.
   No, nije nemoguća ni varijanta da Vas posluži sreća, pa kuhinja ispadne savršena i baš onakva kakvu ste htjeli. Samo... kad se počne raditi o nekim tisućama kuna, i to njih više od nekoliko, onda bih, kao kupac, želio da sve i počiva na tim tisućama kuna, a ne na sreći. Kuhinju kupujem i plaćam. Nije to loto.

REZULTAT:
INDUSTRIJA - MALI DOMAĆI PROIZVOĐAČ - 3:3

   Pa da! Znam! Zapravo, ne znam. Ne znam postoji li jamstvo na industrijske kuhinje. I ako postoji, koliko traje? Još tamo neke 95-te ili 96-te KUHINJE ŠARIĆ su počele davati petogodišnje jamstvo na svoje proizvode. Sada smo to jamstvo produljili do sedam godina. Ne možemo tvrditi baš milijun posto, ali tada smo mi bili prvi koji smo učinili takav korak. I nije to beznačajno. Znatno pomogne u gradnji ugleda našeg proizvoda. Dakako, smisao jamstva upravo i jest u tome da proizvod bude toliko kvalitetan da se u jamstvenom roku uistinu ne može dogoditi ništa loše. I to bi bilo baš krasno. Ali...
   Nekada davno smo otklopne elemente radili s nekim pantima na oprugu. Nije to bio neki no-name pant s dalekoga istoka. Zaista kvalitetan, robustan i skup pant renomiranoga proizvođača okova. Ali nakon nekog vremena počele su prve reklamacije - pucale su opruge. Odmah smo taj pant izbacili iz uporabe. Čak i danas, nakon podosta godina, nam se s vremena na vrijeme javi neki pradavni kupac kojemu se takav pant polomio. Naravno, odmah ga zamijenimo današnjim plinskim ili Huwil podizačima. Ne pitamo se pritom je li kuhinja starija od pet godina ili nije.
   Česta reklamacija je, dok nismo naučili kako preduhitriti problem, bilo i odljepljivanje ABS trake ne vratima koja su tik uz pećnicu. Doduše, diskutabilna je krivnja, zato što su se te trake odljepljivale radi neispravne brtve na vratima pećnice, ali ako je jedini cilj zadovoljan kupac, onda se pitanja o tome tko je kriv, a tko prav, ne postavljaju. Problem smo riješili za sva vremena, ali nećemo opisati kako. Nek konkurencija pati!
   Plastične zidne letve su nam dugo vremena bile noćna mora. Dio te letve iza pliskih kuhala gotovo u pravilu se deformira od temperature. Nagori i izgleda užasno. Danas se te letve proizvode i od aluminija i mi koristimo isključivo takve. Prilično su skupe, ali još uvijek jeftinije od mijenjanja onih plastičnih na, recimo, Lošinju.
   Eto, uz svo nastojanje da budemo zaista objektivni, pokušavamo se sjetiti još barem jedne reklamacije dovoljno značajne za ovaj tekst. Valjda ih nije bilo. Ako se dosjetim kasnije, dopisat ću.
   E, sad ono važno. Ne znamo daje li industrija garanciju na svoje kuhinje, ali ako i daje, baš bi bilo dobro znati kako ta garancija funkcionira u praksi. Pogotovo nakon iskustava svih onih koji su mjesecima čekali da im konačno netko dostavi ona jedna vrata krive boje. Pa kad su konačno i došla do Vas, bila su prave boje, ali krivih dimenzija. Ima li zaista neki veći strani proizvođač kuhinjskoga namještaja mrežu majstora u Hrvatskoj, razvijenu tako da može u svakom času nazvati najbližega i poslati ga na isti onaj Lošinj da promijeni istu onu zidnu letvu? I to dvije ili tri godine nakon što je kuhinja montirana. Priznajte, teško je povjerovati u to. A mi mali (barem mi u KUHINJAMA ŠARIĆ) uredno se odazivamo na sve takve pozive i, ponavljam, u pravilu ne pitamo tko je kriv za štetu. Šuti, riješi problem i gotovo. Kriv je netko tko je čistio sifon pa mu se izlio hektolitar vode u elemenat, ali nema veze. Naplata će stići (i to višestruka) u obliku preporuke zadovoljnoga kupca.

REZULTAT:
INDUSTRIJA - MALI DOMAĆI PROIZVOĐAČ - 3:4

   Naknadne sitnice su nam najmilije.
   Ovo je, dakako, cinizam. Zagorčavaju nam život sitne željice naših kupaca nakon što je kuhinja uredno isporučena, montirana i savršena (nije štamparska greška - treba pisati "savršena"). Ali u projektiranju nikom nije palo na pamet da će taj stolić na suprotnoj strani biti tek dva centimetra ispod ruba pločica. Stolić je, istina, standardne visine, baš one koju smo naglasili na mjerenju, one koju smo zajedno zacrtali na zidu i koja je navedena u ugovoru potpisanom s kupcem. Ali sad, nakon montaže, dva centimetra gologa zida između stolića i donjeg ruba pločica tako silno smetaju!

   Halo, jesam li dobio KUHINJE ŠARIĆ? Jeste, izvolite! Ovdje taj i taj, prije desetak dana    ste mi montirali kuhinju...

   Uf! Trebaju dvije nove noge, višlje za dva centimetra, treba nova ploča-nosač na zidu, također višlja dva centimetra i, što je najgore, treba vrijeme, dva majstora koji će to prepraviti i slobodan kombi. I ne samo to, nego mali milijun takvih i sličnih naknadnih sitnica na stotinu mjesta. Čuli ste već uzrečicu najteže je raditi s ljudima. No, kako bilo da bilo, dotični je kupac već izbrojio onih oko nekoliko tisuća kuna i zaista nema smisla da mu sad pametujemo o standardnim visinama stolova, o crtici olovkom na zidu (dok još nije bilo pločica), o ugovoru na kojemu je njegov potpis.

   Nema problema, gospodine taj i taj. Riješit ćemo. Jeste li sutra u neko doba u stanu?    Može u pet? Dogovoreno. Ma ne košta ništa, ove dvije noge su ionako standardne visine    i iskoristit ćemo ih već negdje.

   Košta to, zapravo, puno, a naplatit ćemo višestruko. Samo ne odmah i ne Vama. Naime, kupac taj i taj ima brata, kojemu smo nekoliko mjeseci prije radili kuhinju. I taj brat je imao dvije ili tri sitne željice nakon što je sve bilo gotovo. Isto tako smo mu rekli da ne košta ništa. A kasnije smo naplatili oko nekoliko tisuća kuna kupcu tom i tom. Tako ćemo i stolić naplatiti. Sve to dođe na svoje, rekao bi narod. Pitamo se što bi se dogodilo da je kupac taj i taj kupio industrijsku kuhinju nekog talijanskog proizvođača i nakon desetak dana poželio da mu taj stolić ipak bude dva centimetra višlji.

REZULTAT:
INDUSTRIJA - MALI DOMAĆI PROIZVOĐAČ - 3:5

   Nedavno smo radili kuhinju i neke ormare za velečasnog Zlatka Sudca, odnosno za njegov Pastoralni centar Betanija na Lošinju. Poželio je kuhinju odijeliti nekom pregradom koja će biti nešto posebno, a ne, kako to najčešće biva, ploča iverala, šank ili neka polica s cvijećem. Predložili smo mu pregradu s obostrano izrezanim otvorima u kojima je satinato staklo. Unutar pregrade je fluo rasvjeta, tako da pregrada postaje velika stojeća svjetiljka. Nešto poput svijetleće neonske raklame na ulici. Unatoč vjernim računalnim simulacijama, ni Velečani, a ni mi nismo mogli pretpostaviti kakav će biti konačan rezultat. Što bude, bude! Makar sve bacili i smišljali nešto drugo.
   Pregrada - svjetiljka je ispala fenomenalna. Oduševila je Velečasnog, a i nas. Onda je Velečasnome palo na pamet da bi polja, u koja smo mi ugradili satinirano staklo, on mogao ispuniti vitrajima. Velečasni jako voli vitraje, što se vidi na mnogo mjesta u Betaniji. Sam ih oslikava, a neki (očito vrhunski) staklar mu ih izrađuje. Dogovorili smo se da će nam javiti kad vitraji budu gotovi, da ih dođemo ugraditi u pregradu.
   Dakle, s nama, malim domaćim proizvođačima, možete i sami biti dizajner svoje kuhinje. To je u poslovanju s industrijama nedostižno, unatoč cijeloj onoj vojsci njihovih dizajnera zaposlenih u razvojnoj službi. Ovo se zove gol u gostima i računa se dvostruko. Rekli smo već da su dizajn i inovacije teren moćnih industruaja, ali eto, ponekad i mi, slijepe kokoši, kljucnemo neko dobro zrno. Toliko dobro da takvu pregradu zaista nema nitko osim velečasnog Zlatka Sudca.

REZULTAT:
INDUSTRIJA - MALI DOMAĆI PROIZVOĐAČ - 3:6

   Tebalo bi se sad sjetiti još nekog boda na lijevoj strani semafora, da nam industrija ne zaostane previše. Nažalost, moram s bebicom u bolnicu na pregled, pa ću to kasnije. I'll be back!
   Evo me opet! Cijelim putem tamo i ovamo i cijelo vrijeme čekanja u bolničkom hodniku pokušao sam dokučiti još barem jednu kristalno jasnu prednost industrijskog namještaja u odnosu na naš. Bilo je tu razmišljanja o cijenama, o rokovima isporuke, o koječemu, ali ništa nije kristalno jasno i precizno. No, zato mi je pao na pamet važan argument koji ide u prilog već sada jasnog pobjednika.
   Ali, budući da je ovo bilo poglavlje namijenjeno opisu četvrtoga boda za industiju, o tom važnom argumentu ćemo kasnije. Ovo poglavlje ćemo ovdje prekinuti s nepromijenjenim rezultatom. Recimo da je to bio promašeni jedanaesterac.

REZULTAT:
INDUSTRIJA - MALI DOMAĆI PROIZVOĐAČ - 3:6

   I Vi, sada već ne samo potencijalni, nego i vrlo vjerojatni kupac naše kuhinje, nekog vraga u životu radite. Proizvodite ili prodajete. Recimo, cipele. Neka to budu muške cipele, da bismo izbjegli asocijaciju na Ala Bundya. Svi zaposleni u KUHINJAMA ŠARIĆ nose i kupuju cipele. Njihove obitelji također. I eto argumenta. Kupite li kuhinju proizvedenu u nekom velegradu u središnjij Italiji i ode li Vaš novac tamo, malo je vjerojatno da će zaposlenik u toj firmi, kad dobije plaću od toga Vašeg novca, s njom doći u Vašu trgovinu cipela u Prečkom, da obuje djecu prije početka nove školske godine.
   Iz toga slijedi da sintagma kupujmo hrvatsko ipak nije politički pamflet, nego Vaša i naša egzistencija. Kupujmo hrvatsko nije apel na vašu rodoljubnu svijest, već na ona posebna tri zrnca soli, rezervirana za matematiku, u glavama svakoga od nas. Kupite li našu kuhinju, naš če zaposlenik od tog novca dobiti plaću, kojom će kod Vas kupiti cipele. Sve ostalo je samo zemljopis. Istina, u toj transakciji vrhnje s te naše kuhinje, kao i s vaših cipela, pokupit će poreznici, ali to je već neka druga priča.

REZULTAT:
INDUSTRIJA - MALI DOMAĆI PROIZVOĐAČ - 3:7

   Eto, pokušali smo biti objektivni u ocjenama prednosti i nedostataka jednih i drugih. Ako nismo uspjeli u toj objektivnosti, nema veze. Opet je legitimno navijati za sebe. Ipak je cilj cijeloga ovoga teksta da Vas nagovorimo da kupite našu kuhinju. Pa to svi rade. Nagovaraju Vas na kupovinu. Razlika je možda u tome što mi nastojimo da Vam ipak ne ser... pardon... da Vam ne radimo s kvakama ono što se već s kvakama radi, nego pokušavamo definirati precizno koja to brda i koje to doline možemo obećati, a koje ne možemo.

   Iako je ovaj dio teksta o razlikama između industrije i maloga proizvođača bio završen još prekjuče, ne mogu izdržati a da ne dopišem još nešto što bi se moglo naći u nekom dječjem časopisu, u rubrici VJEROVALI ILI NE. Dva su se naša montera sinoć vratila s montaže na Knežiji. Smontirali su prilično skupu kuhinju od mediapana visokoga sjaja, bogato opremljenju aluminijem i svim onim skupim žičanim novotarijama što se izvlače iz najneočekivanijih mjesta u elementima. Dotični su kupci još proljetos kupili novu industrijsku kuhinju za isti prostor. Uslijedilo je višemjesečno natezanje, što s dućanom u kojem su kuhinju kupili, što s monterima, a što s Talijanom koji je predstavnik dotične firme u Zagrebu. Reklamirali su loše lakiranje na nekoliko vrata, nekoliko milimetara prekratku radnu ploču, nekoliko klasičnih transportnih oštećenja i još ponešto. Kad sam prije cca mjesec dana bio tamo na mjerenju, kuhinja je još bila u tom prostoru, pa su mi sve pokazivali, ali sam već zaboravio na što su sve bili ljuti. Ah, da! Na putu prema njima naletio sam na gužvu kroz Žitnjak i nazvao ih da ću zakasniti petnaestak minuta. To ih je silno izenadilo, jer su, popravljajući tu novu-staru kuhinju, kojekakvi majstori dolazili mnogo puta i u pravilu, bez ikakvih objašnjenja, kasnili i po nekoliko sati ili čak ne bi ni došli toga dana.
   Opet sam oduljio i nikako da kažem najvažnije. Ljudi su, a tu je sad onaj vjerovali ili ne dio, VRATILI KUHINJU TRGOVCU I DOBILI POVRAT NOVCA. Doduše, nisu je baš oni fizički vozili natrag u trgovinu. Od nas su naručili drugu, koja je sinoć montirana otprve, prekrasna i savršena i koja je koštala tridesetak posto manje nego ona od proljetos. Radi orijentacije u vremenu, prekosutra je Badnjak.
   Ma, kad je bal, nek je maskembal! Opisat ću još jedan događaj s industrijskom kuhinjom. Ako Vam je dosadno čitati, imate gore, desno, na vrhu prozora, crveni kvadratić s bijelim X znakom. Kliknite ga i riješili ste problem. Ali ako netko voli, nek izvoli. Čitati, mislim.
   Naš je Sesvetski Kraljevec prilično veliko naselje, ali još uvijek unutar onih malograđanskih dimenzija. Znate, onih u kojima se svi poznaju i svi o svima sve znaju. Skoro sve. Ako nešto i ne znaju, onda to izmisle. Koliko god ovaj atribut malograđanski imao negativan prizvuk, upravo je u takvom Sesvetskom Kraljevcu vrlo ugodno živjeti i raditi i ne bih ga mijenjao ni za jedan drugi dio grada ili svemira.
   I tako je naša teta Zlata, supruga imućnijeg građevinskog obrtnika, kupila novu talijansku kuhinju. Veliku. Točnije, preveliku. Ne puno. Tek desetak milimetara, što je bilo dovoljno da kuhinja ne stane između zidova. Popodnevni su monteri slegnuli ramenima, pokupili alat i ostavili tetu Zlatu da se nateže s trgovcem. Nakon (opet) nekoliko mjeseci ustanovljeno je da ta industrija ima, kao i svaka druga, standardne dimenzije elementa i da ne može riješiti tih njezinih desetak milimetara. Deset centimetara bi već bio manji problem. Teta Zlata, izbezumljena velikim ormarom koji sad već cijelu godinu stoji nasred kuhinje, jer ne stane tamo gdje mu je mjesto, potraži pomoć od našeg lokalnog stolara Jože. Dobrica od nekih sedamdesetak godina, pravi onaj starinski stolar. Ovo starinski pročitajte s naglaskom na drugome slogu. U njegovoj radionici, za razliku od naše, prekrasno miriši piljevina. Melem za stolarsku dušu. Na zidovima vise još one stare drvene šrafcinge, šupljikave od crvi. Joža, kako jednom starinskom stolaru i dolikuje, nema palac i kažiprst na jednoj ruci. Svi ga u Kraljevcu vole i cijene jer mislim da ne postoji netko tko ga je čuo da izgovara riječ ne. Joža cijeli život izrađuje prozore, vrata, štokove, stepenice i ograde. Ako Vam treba hoblinje za piliće, koje ste jutros kupili kod Raguža, otiđite k Joži. Ova naša piljevina od iverice ne valja. Puna je ljepila i presitna, pa pilići od nje kišu. Joža je, dakle, prekrasan, ali u životu je napravio samo jednu kuhinju i to onu svoju. Budući da nema iskustva a ni strojeva za iverale, mi smo mu napravili krojne liste, izrezali i prekantirali sve. On je sastavio korpuse i izradio vrata. Hrastova, dakako. S voltama i nacifranim rubovima.
   Eto Jože jedno juto k nama u radionicu. Dovezao nekoliko komada iverala. Ovo, ovo i ovo treba suziti za centimetar. Ne treba kantirati. A ovo i ovo su vrata. Njih isto suzite za centimetar i prekantirajte s najsličnijom trakom. Mi srezali i prekantirali.
   Eto Jože oko podne opet k nama. Može li netko od nas s njime u Inino naselje vidjeti u čemu je problem? Naravno.
   Joža je, u najboljoj namjeri da pomogne, suzio jedan ormar u toj novoj (sada već godinu dana staroj) Zlatinoj kuhinji. To su bili oni komadi koje smo mu jutros rezali. Sve pet! Osim što u taj ormar ide ugradbeni hladnjak. Joža je to znao, ali između hladnjaka i bočnice ormara ima taman centimetar mjesta. Čak i koji milimetar više. I eto rješenja, da teta Zlata konačno u miru može zaspati i da se prestane svađati s mužem koji neprestano gunđa. Što zbog ormara, što zbog nemalog novca kojega je dao za tu kuhinju.
   Došli smo tamo. Ormar je na svome mjestu i hladnjak u njemu. Ali, kako vrag iz poslovice baš nikad ne spava, vrata od ormara možete otvoriti, ali ona od hladnjaka se daju tek odškrinuti. Ako ih otvarate dalje, vratno krilo postaje snažna poluga koja upire u pante na bočnici elementa i nešto će zasigurno puknuti. Ako onim plastičnim klizačima spojite jedna vrata s drugima, kako bi to trebalo biti, sve skupa se može otvoriti tek toliko da sadržaj hladnjaka možete pomirisati.

   Pa, Joža, što nam niste rekli?! Suzili bismo neke druge elementa u nizu. Onaj kutni,    recimo.
   Ah, što nisam...

   Tada je teta Zlata izgovorila legendarnu rečenicu, za koju bih želio da je mogu čuti svi majstori koji, poput nas, izrađuju kuhinje po mjeri. Mislim da bi, kad jednom dođe vrijeme, čak i umrli zadovoljniji. Rečenica je glasila nekako ovako: Ma, imam ja još jedan veliki frižider tu u špajzi, pa ovoga ne moram ni otvarati!

(?!)

   Eto. Da ne bi netko slučajno pomislio kako se mi sad zlurado smijemo (bože sačuvaj!) toj malograđanštini u našem Kraljevcu, takvoj da kuhnja mora biti talijanska i mora puno koštati i da svi susjedi to moraju dobro znati, reći ću da smo problem riješili. Istina, na ormaru se malo vidi da je mlijeko već bilo proliveno, odnosno da je dvaput prerađivan, ali barem se hladnjak može normalno otvarati. Budući da nismo htjeli ništa naplatiti, teta Zlata nam je spravila gablec. Kad joj se, nakon nekog vremena, udavala kćer, pogodite tko joj je radio kuhinju.

Može li industrija ovo?

Ili ovo?

Prozor Vam je prenisko?

A ovo?

Opet smeta prozor!

MATERIJALI
   Zasigurno će se svi proizvođači i svi kupci složiti da je najpogodniji materijal za izradu korpusa kuhinjskih elemenata iveral. Cijenom prihvatljiv, pogodan za obradu i vrlo dugo zadržava sva svoja svojstva. Ne smije ga se močiti konstantno na nekom mjestu na kojemu voda može doći do iverja i to je sva pažnja koju zahtijeva. No, postoje iverali i - iverali. Debljina nije nevažna, kao ni sastav iverja u njemu. I ljepilo je bitno. Debljina i čvrstoća papira na površini također je različita. Egger, Kaindl, Funder, pa čak i naša Česma iz Bjelovara samo su neki od renomiranih proizvođača iverala. Česma, istina, baš i nije sasvim naša, kupio ju je jedan od braće Kaindl.
   Bilo kako bilo, te su ploče redom ukrašene onim ISO certifikatima za kontrolu kvalitete. U potrazi za svojom novom kuhinjom upitajte koje iverale i kojih debljina proizvođač koristi za izradu korpusa.
   Još jedna pojedinost o iveralim za korpuse. Ako Vam proizvođač ponudi svega dva ili tri dekora (boje) za korpuse Vaših elemenata, to u pravilu znači da u izradi koristi jeftinije, tzv. korpusne iverale. Najčešće je ta razlika u kvaliteti samo razlika u debljini dekor-papira na površini. Nije presudno bitno, ali budući da se najviše iverala u kuhinji potroši baš za korpuse, takav bi proizvod trebao biti osjetno jeftiniji.
   Trake i kantiranje na korpusima su već prostor za malo opširnije komentare. Običnu melaminsku traku, pogotovo ako je kupljena s već navučenim ljepilom i zaljepljena peglom ili fenom u garaži, treba izbjegavati. Nankon vrlo kratkog vremena će se na mjestima odlijepiti i puknuti. Svi ozbiljniji proizvođači su te trake već davno izbacili iz uporabe. ABS trake znatno su kvalitetnije. Ne pucaju i ne može ih se lijepiti peglom u garaža-uvjetima. Najčešće se za kantiranje korpusa na kuhinjama koristi ABS debljine pola milimetra. Vrlo je žilav, a strojno ljepljene u pravilu garantira da nema šupljih džepova i nerastopljenog ljepila između njega i iverice.
   Bolji industrijski namještaj često u salone dolazi kantiran ABS trakom debljine 1 mm. Dakako, tada su svi ti rubovi znatno otporniji na udarce, nego ako je na njima ABS debljine 0.5 mm. Nama, malim proizvođačima po mjeri, ta je traka problem, jer dobavljači na skladištima imaju svega nekoliko dekora na raspolaganju. No, zato je izbor ABS traka u debljini 2 mm gotovo beskonačan. Te se trake već godinama koriste za kantiranje vrata od iverala, pa se mreža dobavljača razvila i stabilizirala. KUHINJE ŠARIĆ su, doduše, u to vrijeme vrata na svojim elementima kantirale ABS-om debljine čak 3 milimetra, ali budući da je tada bilo malo strojeva u Hrvatskoj koji su mogli kantirati trimilimetarski ABS, bila je mala i potražnja pa su ga uvoznici prestali uvoziti.
   Danas KUHINJE ŠARIĆ, u full opremi, korpuse svojih elemenata kantiraju ABS trakama debljine 2 mm. Možda na prvi pogled djeluje nepotrebno i preskupo, ali takva se traka zasigurno neće ni odlijepiti ni oštetiti. Osim toga, budući da je zaobljenih rubova, djeluje robustno i lijepo. Davno su prošla vremena u kojima je bilo važno da samo vrata na kuhinji budu lijepa, a ono iznutra nema veze.
   Nije nevažna ni činjenica koji su dijelovi korpusa kantirani, a koji nisu. Jesu li, primjerice, police kantirane sa sve četiri strane ili samo s prednje? Jesu li bokovi gornjih elemenata kantirani s gornje i sa stražnje strane? Jesu li bokovi donjih elemenata kantirani samo na vidljivoj, prednjoj strani? Možemo li, kao u prethodnom poglavlju, reći ono što se ne vidi, nema veze. Možemo, ako je tako djelomično prekantirana kuhinja neke primjereno-djelomične cijene. Kao u svakoj kupovini, čarobna formula je odnos cijene i kvalitete. Kupiti jeftino gotovo u pravilu znači biti sretan samo u času kad to plaćate.
   Sve u svemu, kantirati sve otvorene dijelove korpusa, bez obzira jesu li u konačnici vidljivi ili ne, znači iveral trajno i dobro zaštiti od vlage i ružnih oštećenja rubova. Pogotovo ako se kantiraju ABS-om debljine 2 mm.
   Vrata na kuhinjskim elementima, za razliku od korpusa, izrađuju se od više materijala. Svaki od njih ima i prednosti i nedostatke. Na često pitanje naših kupaca "što je kvalitetnije?" nema baš preciznog odgovora. Sedmogodišnja garancija koju, u full opremi, dajemo na sve svoje proizvode ne ostavlja previše prostora za razgovore o kvaliteti materijala za vrata. Možemo reći da je nešto jeftinije ili skuplje zbog nabavne cijene materijala ili tehnologije obrade, ali kvalitetno je sve.
   Iveral je najjeftiniji i najpogodniji za obradu. Široka paleta dekora različitih proizvođača dovoljna je i najizbirljivijem kupcu. Rubove vrata od iverala možemo kantirati ABS-om debljine 2 mm ili pak cijela vrata okovati aluminijskim profilima. Još jedna velika prednost vrata od iverala je jednostavna kasnija dorada ili preinaka kuhinje. Mi u KUHINJAMA ŠARIĆ barem jednom mjesečno selimo i dorađujemo neku svoju staru kuhinju u neki novi stan. Loša osobina iverala je njegova mala otpornost na vlagu i vodu. To će neoprezna domaćica vrlo brzo primijetiti na vratima ispod sudopera. Zapravo, komad iverala, čak i ako uopće nije kantiran, možete gotovo nebrojeno puta umočiti sasvim u vodu, izvaditi i obrisati, a da on zadrži sve svoje karakteristike. No, ako u vodi ostane nekoliko minuta, što je dovoljno da iverje u njemu upije vodu, nabubrit će i raspasti se. To u praksi znači da nije točno da Vam se u kuhinji s vratima od iverala nikad ništa ne smije proliti, već samo da ono što se prolije odmah treba obrisati.
   Postforming (vrata zaobljenih okomitih rubova) je vrlo sličan iveralu. Razlika je u tim zaobljenim (postformiranim) rubovima i melaminu na površini, koji je bitno deblji. Često je i u visokom sjaju, dok iverala u visokom sjaju ima vrlo malo. Takva su vrata nezgodna zato što postoje u standardiziranim širinama, što u praksi znači da u gotovo svakoj kuhinji treba na jednima ili više njih odrezati oblinu. Ako nam, primjerice, treba element širine 34 cm, takva postformig vrata ne postoje, već ona standardna od 40 cm širine treba suziti. Nije to velik problem, ali dobro je unaprijed biti upozoren. Inače, taj je postforming bio popularan prije desetak godina. Ptičji javori u visokom sjaju i raznih boja bili su najtraženije kuhinje. Danas postformig, što bi se reklo, izlazi iz mode.
   Mediapan (mdf - Medium Density Fibreboard) se pojavio prije nekoliko godina i vrlo brzo zauzeo značajno mjesto u gradnji kuhinja. U osnovi je to opet drvna masa (u mdf-u razvlaknjena), miješana s ljepilom i prešana u ploče. Vrata od mdf-a su nešto teža od onih načinjenih od iverala ili postforminga, ali, uz današnje vrlo kvalitetne i trajne okove, ta je težina nevažna. Sirovi mediapan je tamno smeđe boje i vrlo je prikladan za najrazličitiju obradu. Površina se tada lakira ili se na nju, posebnim prešama, lijepi folija. Izbor folija nije baš velik, ali je gotovo beskonačan izbor boja lakova, a lakirati se može u mat, sjaj ili struktur (hrapavoj) varijanti. Takav velik izbor je najznačjnija prednost ovoga materijala. No, lak je ujedno i najveći nedostatak. Vrlo zahtjevna tehnologija lakiranja, pogotovo u sjajnoj varijanti, bitno poskupljuje kuhinju. Osim toga, lak je vrlo osjetljiv na mehanička oštećenja, a kasniji popravci su teški i skupi. Lak također vremenom, na svjetlu, mijenja boju. Vi to, dakako, ne primijetite, ali ako nakon nekoliko mjeseci istom bojom (iz iste kantice), obojate vrata nekog dodatnog elementa i stavite ih uz ova postojeća, razlika će biti očita. Otprilike kao što ni Vaš automobil kojega ste kupili lani, više nije iste boje kakve je bio kad je izašao iz tvornice. I ako na njemu polakirate samo oštećeni blatobran, svaki prosječni švercer na sajmu automobila primijetit će razliku. Foliju na mediapanu mali proizvođači izbjegavaju. Teško ju je kvalitetno zalijepiti, pa na većim vratima često na sredini ljepilo ne primi dobro, a na kutevima preša napravi "faldu". Osim toga, ako dodatno treba napraviti samo jedna vrata, velika količina skupe folije se baca.
   Furnirani materijali, bilo iverice, bilo panel-ploče, imaju onu draž prirodnoga drveta, koju nijedna imitacija ne može nadomjestiti. Bojani različitim močilima (bajcevima) i lakirani izgledaju vrlo lijepo. U KUHINJAMA ŠARIĆ već neko vrijeme postoji dobra ideja za igre s prirodnim furnirima. Najveći je problem obim posla, koji nam ne ostavlja baš previše vremena za takvo igranje i eksperimentiranje. Nedostatak takvih materijala je opet taj nesretni lak na površini. Nijedan lak, unatoč svojoj skupoći, po svojim svojstvima nije dorastao plastičnim ili melaminskim folijama.
   Max-alu ploče ili max-compact ploče ili samo kompakt ploče, kako ih sve nazivaju, su relativno novi materijali koji se koriste za izradu vrata na kuhinjskim elementima. Vrlo su tvrde i postojane, otporne na sve mehaničke i ine utjecaje. Najveći su im nedostatak cijena i mukotrpna tehnologija obrade, što je opet u tijesnoj vezi s cijenom. Debljine u kojima se proizvode su također nezgodne - najdeblja je ona od 12 mm, pa vrata na kuhinji unatoč svojoj stvarnoj vječnotrajnosti izgledaju tanko, krhko i jadno. Doduše, ovaj posljednji komentar je rasprava o ukusu, a o ukusima...
   Kad u naš salon uđe čiča s ne baš urednim (da ne kažem blatnim) cipelama, s velikim trbuhom s kojega nemarno visi donji rub majice, koji, ni uz najbolju, volju ne može segnuti do pojasa na hlačama, ja znam da će već s vrata pitati za nekaj hrastovoga.
   Uf! Nadam se da nisam nikoga uvrijedio. Zaista mi to nije bila namjera i ako jesam, ispričavam se. Znate, i moja majica mora biti barem tri broja veća da bih je mogao strpati u hlače. No, ako je nekome slučajno promakla bitnost iz prethodnih rečenica, ponovno ću je naglasiti: zna čiča što valja. Šteta je samo što njegova razmišljanja ne dijeli veći broj kupaca. Ovako, potražnja za vratima od masiva (hrasta, bukve...) toliko je mala da su gotovo svi proizvođači odustali. Tako jako odustali, da više nemaju ni strojeve za obradu masiva. Pretpostavljamo da je to zbog toga što je u nekom dizajnerskom smislu sve od prirodnog drveta već davno rečeno. Znam da će ovo u ušima nekog profesionalnog dizajnera zvučati kao bogohuljenje, ali ako nas uspije iznenaditi nekim bitno novim vratima za kuhinju, načinjenima od drveta, ne samo da ćemo biti oduševljeni, nego ćemo mu pošteno platiti tu ideju.
   Ako ste si, u potrazi za novom kuhinjom, s korpusima i vratima donekle i dopustili šetnju kroz platne razrede, što se okova tiče, svakako Vam ne bismo preporučili pristajanje na kompromise. Još s vrata, kao čiča iz prethodnoga poglavlja, pitajte što je to BLUM ili GRASS. Pitajte za integrirane stopere i clip sisteme. Pitajte što je to NOVA PRO. Što je tandembox? Što znači AIRMATIC ili BLUMATIC? Ne ustručavajte se tražiti da Vam netko pokaže kakve izvlačne ili otklopne sisteme koristi u radu. Na izložbenim uzorcima pogledajte je li traka oko stopera, ubušenih u bok elementa, nekako čudno masna. Odbojnici za vrata su samoljepive suzice ili ubušeni u korpus? Kakva je podnica u elementu sa sudoperom? A protuklizna podloga u ladicama (prilično je skupa)? Što je to HUWILIFT MAXI? Pitajte kakav je to MAGIC CORNER.
   Najčešće radne ploče u ponudama svih radionica poput naše napravljene su od iverice debljine 38 mm presvučene u nekom dekoru (imitaciji kamena ili drveta). Standardno su široke 60 cm, a izbor uzoraka za neke veće širine je bitno smanjen. S donje strane su takve radne ploče opremljene silikonskom ili nekom drugom okapnicom i u potpunosti zadovoljavaju kvalitetom. Možda je pametno naglasiti da prilikom izbora dekora izbjegavate one visokoga sjaja, jer ipak je u pitanju RADNA ploča, što će reći da na nekim najfrekventnijim mjestima površinki sloj brzo izgubi sjaj i postane ružan. Kvalitativna ali i estetska dimenzija takvih ploča znatno se poveća ako ih okujemo aluminijskim profilima namijenjenim baš za tu svrhu. Plastične zidne letve na takvim radnim pločama također treba izbjegavati. Nekvalitetne su i nakon nekoliko mjeseci uporabe se od temperature s plinskog kuhala deformiraju i nagore. Prerevna domaćica će čak dekorativnu foliju na plastičnoj podlozi nakon nekog vremena oprati (doslovce). Aluminijske lajsne su skuplje, ali i znatno bolje.
   Nije rijetkost da kupac poželi radnu ploču od prirodnog kamena. Takve su najčešće debele 3 cm. Osnovni su im nedostaci težina (ako ploču treba tijesnim stubištem odnijeti na 8 kat, jer ne stane u dizalo) i cijena. Nadalje, klesar koji ih radi treba imati na umu da kod otvora za sudoperski bazen ili ploču s kuhalima ostane vrlo malo mesa sa svake strane i da bi ih na tim mjestima trebalo odozdo armirati. No, bez obzira na armaturu, kamen i dalje ostaje materijal vrlo niske elastičnosti, pa tako uvijek treba biti oprezan. Ne možete, recimo, na takvoj ploči batom tući meso baš na svakom mjestu. Osim toga neke vrste kamena jače upijaju masnoće i to nekoliko milimetara duboko. Kapne li vam ulje na takvu ploču, masna mrlja će na njoj biti vidljiva vječno. Doduše, postoje posebne tekućine kojima povremeno možemo zasititi pore na kamenu, tako da se umanji ta njegova moć upijanja, ali sad je možda već čas da se zapitate treba li Vam, uz tu cijenu, takva obveza u životu. Sve u svemu, osim lijepog prirodnog izgleda, kamena radna ploha nema baš mnogo dobrih osobina.
   Kerrock i slične mase bi možda bli materijali budućnosti da nisu tako besramno skupi. Njihova otpornost na baš sve utjecaje izvana, njihova mogućnost da se u potpunosti stope sa sudoperskim bazenom i zidnom letvom, a sve načinjeno od istoga materijala, čini ih sjajnim izborom za Vašu kuhinju. Kad bi potražnja za korrockom porasla, možda bi se i cijene upristojile.
   Cokl, sokl, podnožje donjih elemenata, bilo kako ga nazvali, taj donji dio kuhinje može biti od iverala ili aluminija. Ako je od iverala, svakako provjerite je li kantiran odozdo i kakvom je trakom kantiran. Naravno, mi ga odozdo zaštićujemo posebnim profilom sa silikonskom brtvom, namijenjenim upravo za to.
   Aluminijska podnožja proizvode se u dvije standardne visine: 100 i 150 mm. Mogu biti glatka i rebrasta. Skuplja su od onih načinjenih od iverala. Ne možemo baš dati neku veću prednost jednima ili drugima. U pravilu kupac bira izgled. Nekome su ljepši aluminijski, a nekome je baš bitno da budu u boji ostalih dijelova korpusa.
   U ponudi su i plastični cokli s aluminijskom folijom. Jeftiniji su od pravih aluminijskih, a izgledaju gotovo jednako. Nismo nikada radili s njima, pa ne možemo komentirati kvalitetu. Trebalo bi se negdje raspitati ili testirati postoji li opasnost da se folija nakon nekog vramena počne odvajati od plastične podloge. Kako je debela ta folija i može li se lako mehanički oštetiti? Uglavnom, ako tražite aluminijske cokle u svojoj novoj kuhinji, onda naglasite da znate da postoje i ti plastični koji izgledaju identično i da znate da su bitno jeftiniji.

KUTNI ELEMENTI
   Već smo negdje napomenuli da su najbolje organizirane one kuhinje u kojima su elementi sliženi u slovo L ili U. No, takva organizacija iziskuje i, uvijek problematične, kutne elemente. Teško dostupni prostori u samome kutu mnogim konstruktorima i domaćicama stvaraju probleme.
   Najčešći i najjednostavniji način su klasični kutni elementi koji imaju slijepi dio, pokriven bočnicom susjednoga elementa. Vrlo loše rješenje i u KUHINJAMA ŠARIĆ takvom načinu pribjegavamo tak ako nemamo baš nikakvog izbora. Doduše, praktičnost toga elementa se nešto malo može popraviti nekim okretnim mehanizmom kojega povlačite otvarajući vrata. No, svi su ti mehanizmi tek u dvije ili tri standardne dimenzije, pa s njima naš atribut po mjeri ne funkcionira baš sasvim. Osim toga, onaj najudaljeniji dio elementa sad ne samo da više nije dostupan, već je sasvim neiskorišten.

Slijepi kutni elementi

   Magic corner je pravo malo remek-djelo mehanike. Sistem poluga i škara na podnici elementa funkcionira tako da povlačenjem prednjice izvlačite i žičane košare pričvršćene za nju, a istovremeno iz onog nedostupnog dijela dvije košare dovlačite u prednji, dostupni dio elementa. Na prvi pogled savršeno, ali u praksi opet prilično nespretno. Naime, sada ovaj dio koji ste sasvim izvukli van otežava pristup elementu i onim košarama koje su ostale u njemu. Kad tome pridodamo i ne baš malu cijenu cijeloga mehanizma, onaj se prvi dojam više i ne čini tako savršen.

Magic corner

   Kutni elementi koji svojom prednjom stranom zatvaraju kut od 45 stupnjeva (gerung) sa zidovima, bolje su rješenje od onih slijepih. Mana im je što radne ploče za njih opet postoje u malom izboru boja, a i sve su napravljene tako da zidovi moraju zatvarati pravi kut. Neki se proizviđači dovijaju tako da od radnih ploča širine 60 cm iskroje sve, bilo da ih jednostavno štukaju sa stražnje strane ili da sa stražnje strane naprave povišenu policu - stepenicu prema samome kutu. Pod pretpostavkom da ova druga varijanta zadovoljava izgledom, iako je svima jasno da je tu silom prilika, još uvijek ostaje problem dubine samoga elementa. Naime i u njega treba ulaziti gotovo četveronoške, kao i u onaj starinski, slijepi kutni. Ako je u pitanju gornji takav elemenat, problem je još izraženiji.

Kutni elementi pod 45

   Za donje kutne elemente postoje i tzv. kutne ladice. No budući da svi ti izvlačni sistemi traže paralelne vodilice, ovakva je ladica zanimljiva tek kao ideja. U praksi ona znači velik gubitak prostora u samome elementu.
   Nama najdraži kutni elemeti, kako donji, tako i gornji, su oni koji već sami u tlocrtu čine slovo L. Imaju dvoja vrata koja se drže jedna za druga. Jedna naša kupilica, kupica ili kupčica (ne znam kako glasi ženski rod od kupac) ih naziva zglobnim vratima. U spoju tih vrata je poseban par panti namijenjenih baš za to, a za korpus elementa se drže standardnim pantima ali s većim kutem otvaranja. U sredini nema nikakvog stupa ni nosača koji bi eventualno ometao pristup. Kad se vrata širom otvore, sve je ispred Vas i lako dostupno. Dakako, u tako napravljen elemenat također možemo ugraditi neki okretni mehanizam s plastičnim policama ili žičanim košarama, ali tu se onda opet upliće ona priča o standardnim dimenzijama i neiskorištenom prostoru u kutevima. Još se jedna mala čarolija krije u tim elementima - možemo iz raditi s bilo kojim kutem u tlocrtu. To u praksi znači da nam se neće dogoditi da neko, oku nevidljivo, odsutpanje zidova od pravoga kuta dovede do toga na nakon dva metra nizanja elementa možete zavući stisnutu šaku između radne ploče i zida.

Kutni L elemenat

SPAJANJE PLOČA
   U kutnim je kuhinjama gotovo u pravilu potrebno spojiti radne ploče pod nekim kutem kojega diktiraju zidovi i koji je u malom broju slučajeva pravi (90 stupnjeva). Zato mi u KUHINJAMA ŠARIĆ na mjerenjima obavezno izmjerimo i kut među zidovima. Uz nešto malo trigonometrije naše radne ploče legnu savršeno uza zidove i ne događa se da negdje nešto zijeva.
   Međusobno spajanje radnih ploča izvedivo je na nekoliko načešćih načina. Najjednostavniji je da se obje radne ploče izrežu pod kutem od 45 stupnjeva (gerung). Točnije, pod kutem koji je polovica stvarnoga kuta među zidovima. Prilikom spajanja se dodirne površine premažu silikonom. Najveća mana takvoga spoja je u tome što, bez obzira na silikon, voda vremenom dospije pod laminat i vrlo brzo taj spoj postane kvrgav od nabreklog iverja. Nakon nekog vremena se i laminat počne ljuštiti i pucati.

Loš način spajanja

   Isti se problem javlja i ako se pod gerung izreže samo onaj profilirani dio radne ploče (oblina), a ostatak se spoji pod pravim kutem. Svako mjesto na radnoj ploči, koje je rezano, postaje osjetljivo na vodu i treba ga zaštiti na neki bolji način.
   Upravo zbog toga je i najuobičajeniji sistem s aluminijskom kutnom lajsnom. Obje se ploče izrežu tako da je kut reza identičan onome kutu koji je među zidovima. Svi se rezovi kantiraju ABS-trakom, a na dodirno mjesto dolazi kutna lajsna profilirana baš prema oblini na radnoj ploči. Pod tu lajsnu se obilato silikonira, a sam rub rezanoga laminata ostane pokriven aluminijem. To je najsigurniji spoj i do njega nikako ne može dospjeti voda.

Spoj aluminijskom kutnom lajsnom

UREĐAJI
   Nama, koji se s ovakvim temama susrećemo svakodnevno i to već dugi niz godina, ponekad zaista izgleda zapanjujuće koliko malo naš prosječni kupac zna o uređajima u kuhinjama. Dakako, ne možemo biti objektivni u toj ocjeni, budući da smo, nakon toliko godina, sasvim izgubili orijentaciju u prosječnoj količini znanja iz naše djelatnosti. Netko bi se drugi vjerojatno zaprepastio fondom našeg znanja o blatobranima na putničkim avionima.
Eto, baš zbog toga, u nastojanju da Vam pomognemo, tema o uređajima našla je zasebno mjesto u ovome, već ionako predugome tekstu. Kad bih ja, recimo, trebao blatobran za neki putnički avion, bilo bi mi drago da netko iz te struke napiše sve što zna o tome i da to mogu pročitati.

HLADNJACI

   Prva odluka bi trebala biti ona sistemska - hladnjak u kombinaciji s ledenicom ili bez nje. Pritom, dakako, ne mislimo na onu malu plastičnu kutiju za spravljanje ledenih kocaka koja obično bude na vrhu unutar hladnjaka i ima svoja posebna plastična vratašca. Takva odluka, u većini slučajeva, već postoji u glavama naših potencijalnih kupaca, ali nisu rijetke situacije u kojima se pred našim prodavačima zapodjene prava svađa između supružnika na temu kakav im je hladnjak potreban.
   To smo riješili! Ipak je, dakle, istina da u braku uvijek ispadne onako kako žena kaže. E, sad bi trebalo precizirati hoće li taj hladnjak biti ugradbeni ili samostojeći. Samo, naš se prodavač sad već boji postaviti to pitanje, pa oprezno najprije počne objašnjavati prednosti i nedostatke jednih i drugih, ne bi li nekako preduhitrio ponovno usuglašavanje stavova.       Ugradbeni su hladnjaci moderniji i sasvim skriveni vratima u boji kuhinje. Nekako ljepše i uobičajenije, ali to je, nažalost, jedina prednost takvih hladnjaka. Brojnije su mane. U njemu je bitno manje korisnoga prostora za isto mjesto koje zauzima u kuhinji. U ljetnim žegama, kad nam najviše treba i ako prostorija nije klimatizirana, on se počne gušiti i znatno sporije hladi, unatoč svim mogućim odzračnicima i šupljinama koje smo mu ostavili za odhlađivanje. Stvari tu donekle bolje stoje ako je to neki skuplji hladnjak s dva kompresora, ali tek donekle. Sistemi spajanja hladnjaka s vratima od elementa često znaju biti jadne plastične vodilice koje pucaju. Dakle, ako se već odlučujete na kupovinu ugradbenoga hladnjaka, neka to bude onaj sistem sa škarama, takav da se vrata u boji kuhinje direktno pričvršćuju na vrata od hladnjaka.
   Sve nabrojene mane ugradbenih hladnjaka su, zapravo, vrline samostojećih. A ružan izgled? Je li baš tako jako ružan? Ima ih i lijepih, raznih boja. Dobro izledaju oni oldtimeri.
   Mužu je već pomalo sumnjivo da ga naš prodavač nagovara na kupnju jeftinije kuhinje, umjesto da stvar bude obrnuta. Tko zna što se tu krije, sumnjičavo škilji on, a ženi je svejedno. Konačno ga je nagovorila na novu kuhinju, pa mora onda nešto biti i po njegovome. Makar će, kao i dosad, u kuhinju ulaziti samo da popije čašu vode.
   Dakako, nije greška. Mi u KUHINJAMA ŠARIĆ zaista dajemo prednost samostojećim hladnjacima, iako bi nam, naizlgled, trebao biti cilj da s kuhinjom prodamo i veliki, skupi ormar za ugradbeni hladnjak. I ništa se iza toga ne krije, tek dobronamjerni savjet.
   I još ponešto. Bio on ugradbeni ili samostojeći, ako ima ledenicu, neka ta ledenica svakako bude dolje, a hladnjak gore. Narednih ćete se dvadesetak godina barem desetorostruko manje puta morati sagnuti u životu. Česte su zabune oko ugradbenih i podpultnih hladnjaka. Podpultni su oni koji mogu stati pod radnu ploču. Neki su širine 50 cm, a neki 60 cm. Zajednička im je karakteristika visina od 82 cm (ili 85 cm s mogućnošću skidanja gornje pokrovne poloče), što je standardna visina donjih elemenata bez radne ploče. Ako takav hladnjak još ima mogućnost da ga sakrijemo vratima u boji kuhinje, onda je on i ugradbeni. Naglasak je na i.
   No, ako je neki ugradbeni hladnjak visine 87.5 cm ili 88 cm onda zasigurno nije podpultni, već ide u višlji elemenat, dakle izdiže se iznad radne ploče. Iako se vama, onako odoka, kad ga gledate u dućanu, čini da je visok taman toliko da ide pod radnu ploču. Još ako naletite na trgovca koji je tu počeo raditi prošlog ponedjeljka pa vam samouvjereno tvrdi da to ide ispod radne ploče (jer se i njemu čini taman takve visine), kupit ćete ono što niste željeli.
   Sve konstrukcije tipa to se tako ne radi, al' mi bumo nekaj zmislili u pravilu završe neslavno. Ovdje mislim na uporne kupce i još upornije nestručne majstore-kuhinjare koji silom guraju samostojeće hladnjake u razno-razne predimenzionirane ormare. Ako imate samostojeći hladnjak, nemojte ga zatvarati ni u kakvu kutiju, jer neće dobro raditi. I, napominjemo još jednom, nemojte biti odveć nesretni ako ste, kao vjenčani dar, dobili samostojeći hladnjak i sad ste osuđeni na njega.

Podpultni hladnjak

Podpultni, ugradbeni hladnjak

ŠTEDNJACI

   I štednjaci postoje ugradbeni i samostojeći. Samostojeći mogu biti širine 50, 55 ili 60 cm. Neke druge mjere vrlo su rijetke. Mi smo radili tridesetak kuhjinja za Američku ambasadu. Unajmljuju luksuzne kuće po Zagrebu, za svoje službenike i onda ih opremaju namještajem. Uzgred rečeno, kupac kakvog možete samo poželjeti. Traže savršenstvo, ali...
    U svaku od tih kuhinja ide neki veliki samostojeći štednjak, sasvim neprimjerenih dimenzija, u kojemu se peče purica za njihov Dan zahvalnosti. Purica, znamo iz filmova, više liči noju, pa su štednjaci, valjda, zbog toga tako veliki.
   Kad kupite ugradbeni štednjak i dovezete ga kući, na njemu ne možete kuhati. Dovezli ste dva sasvim odvojena dijela koja tek treba ugraditi i spojiti da bi to postalo štednjak. Standardno su i kuhalište i pećnica nazivne širine 60 cm. Nazivne zbog toga što je stvarna širina manja, radi ugradnje. Za razliku od pravog šarenila hladnjaka, ugradbeni štednjaci su svi iste, standardne dimenzije. Dakako, osim onih ovalnih, nepravilnih i inih dizajnerskih ludorija.
   Danas je nekako uvriježeno mišljenje da je pećnicu bolje staviti u povišeni elemenat, tako da bude u razini očiju. Ne morate se saginjati. No, do nas su već u nekoliko navrata doprle loše ocjene iz prakse. Nezgodno je tešku i vrelu pečenku vaditi iz još vrelije pećnice tako uzdignutih ruku i to desetak puta u toku pečenja, da biste je okrenuli ili što već.

PERILICE POSUĐA

   Proizvode se u dvije širine: 45 i 60 cm. Obje mogu biti samostojeće ili ugradbene. I jedne i druge možete staviti pod radnu ploču. One ugradbene su već visoke primjerenih 82 cm, a sa samostojećih, visokih 85 cm, se može skinuti pokrovna ploča, tako da se i one snize za 3 cm. Samostojeće će s prednje strane ostati bijele, inox ili koju ste već boju kupili, a ugradbene imaju mogućnost da se za njihova vrata pričvrste vrata u boji kuhinje. E sad, te ugradbene (s vratima u boji kuhinje) se opet proizvode u dvije varijante. Modernije, skuplje i s više programa pranja i više temperatura vode su uglavnom sasvim prekrivene vratima u boji kuhinje (potpuno integrirane). Tipkice i mali display-ić se nalaze na gornjem rubu vrata i kad perilicu zatvorite, to Vam postaje nedostupno. Ukoliko perilicu tijekom rada treba ugasiti, dovoljno je otvoriti vrata i ugasit će se automatski. Doduše ta vrata treba otvoriti tek centimetar i pričekati sekundu da se mlaznice, pune vode, zaustave. Ako ih otvorite naglo i širom, zalit ćete pola kuhinje.
   Druga varijanta ima vrata u boji kuhinje niža od ravnine ostalih vrata, a gornjih 12 cm perilice ostane vidljivo. Te su perilice uglavnom jeftinije i slabije opremljene. Na tom vidljivom dijelu nalaze se komade. Prednosti ili nedostaci jedne i druge varijante nisu toliko značajne da bi bitno utjecale na izbor. Nekome smeta da se vidi gornji dio perilice, pa će onda kupiti onu potpuno integriranu. Drugi pak žele znati kad je perilice završila s prenjem, jer još ima gomila prljavog posuđa nakon neke fešte. Istina i ona potpuno integrirana kaže bi-bip kad je gotova, ali ako u tom času niste u prostoriji, više ni na koji način ne možete otkriti (osim ako ju otvorite), je li bilo bi-bip ili nije.
   Kao i s hladnjacima, postoji česta zabluda prosječnoga kupca: Vi meni napravite elemenat za perilicu, a perilicu ću kupiti kasnije. NE POSTOJI ELEMENAT ZA PERILICU. Shvatimo li doslovce atribut samostojeća (sama stoji), onda su i one ugradbene (bile s nižim ili višljim vratima), zapravo, samostojeće. Razlika je samo u tome što se kod ugradbenih mogu za njezina tvornička vrata pričvrstiti i vrata u boji kuhinje. Ako perilice nema, ta vrata jednostavno nemamo za što pričvrstiti, što će reći da u kuhinjskome nizu postoji rupa, sve dok ne kupite perilicu. Moguća je samo neka inprovizacija od iverala, koja će, umjesto perilice, nositi vrata. Takva se vrata čak mogu i otvarati. Često kupci od nas traže da napravimo takvu improvizaciju.
   Iako smo već u onome tekstu o projektiranju kuhinja rekli da za perilicu posuđa nisu potrebni dodatni odvodi i dovodi, nije naodmet još jednom naglasiti: IZA PERILICE FIZIČKI NE MOŽE BITI NIŠTA. Možda samo kabal. Crijeva za dovod i odvod vode se kroz podnicu susjednoga elemnta provuku do sifona od sudopera, odnosno do hladne vode za pipu na sudoperu. Na toj hladnoj vodi Vam treba kutni ventil koji se račva. Izvod 3/8 ide na pipu, a onaj veći, 3/4 ide na perilicu.
   Ako ste kupili ugradbenu perilicu i prije ugradnje znatiželjno otvarate i zatvarate vrata, čini Vam se da je opruga koja ih ponovno zatvara prejaka i da tu nešto nije u redu. Ne uzbuđujte se, sve je baš onako kako treba biti. Već je uračunata težina vrata (onih kakva je cijela kuhinja) koja će tek biti pričvršćena za ova postojeća. Oni promućurniji ponekad (baš im vrag ne da mira), skuže da se snaga te opruge (ili češće tih opruga) može podešavati. Odmah dograbe plastičnu kutiju s alatom (iz Pevca za 79,99 kn) i obje opruge otpuste sasvim. Našim su monterima takvi najdraži. Pogotovo ako im koja od tih opruga iskoči iz ležišta.

Strelica miša pokazuje samostojeću perilicu pod radnom pločom

Strelica miša pokazuje djelimično ugradbenu perilicu (vidljive komande)

Strelica miša pokazuje potpuno ugradbenu perilicu (sasvim je sakrivena vratima u boji kuhinje)

Terezina perilica je samostojeća, prekrivena radnom pločom

NAPE (A NE MAPE)

   Kao i kod svih uređaja, opisat ćemo samo one najčešće. Podgradbene nape, odnosno one koje se pričvršćuju ispod podnice skraćenoga gornjeg elementa, su najjednostavniji i najjeftiniji sistem. Prednost im je i to što ipak ima nešto iskoristivoga prostora u tom elementiću iznad. Ako ne smeta retro-look (i to jako retro) i ako je spojena s nekim odzračnikom u zidu, takva će napa sasvim zadovoljiti potrebe kućanstva.
   Teleskopskim napama zovu one kojima je gotovo cijelo tijelo ugrađeno u elemenat, a vidljiv je samo donji rub, širok najčešće 4 cm. Na tom su rubu tipkice i ledice koje pokazuju što je uključeno a što ne. Cijeli taj rub možete povući prema sebi cca petnaestak cm i zbog toga se ustalio naziv teleskopska napa. Najčešće takvu napu ne možeta upaliti ako niste izvukli teleskop. Ima neki sigurnosni prekidač u njoj koji ponekad zna stvoriti zabunu.
   Samostojeće, kaminske ili kovačka vatra nape su moderne i skuplje od prve dvije varijante. Često su veće snage usisa, bilo da imaju jedan jači motor ili čak dva. Dizajnerska rješenja takvih napa ponekad znaju zapanjiti kupca. Izgledaju kao da su došle iz sljedeće generacije Zvjezdanih staza. Iako je i podgradbene i teleskopske nape moguće naći i u širinama drukčijim od 60 cm, samostojeće, osim 60 cm, često budu široke i 90 cm.
   Naša bi preporuka bila da napu birate prema namjeni i veličini kuhinje. Ako je u pitanju velika kuhinja u Vašem stambenom prostoru, kupite saomstojeću napu i to nekog tako svemirskog izgleda. No, u tijesnom apartmanu na moru, u kojem boravite desetak dana, sasvim će dobro poslužiti i ona podgradbena.
   Treba još reći da su sve nape konstruirane tako da mogu raditi u dva režima. S odzračnikom i s prečistačima (filterima). Gdje god je to moguće, napu treba spojiti s odzračnikom, čak i pod cijenu vidljive ružne cjevčine na gornjim elementima. Naime, briga o tim filterima, nabavka i mijenjanje, to je tlaka za narednih puno godina. Osim toga prečistač po kvaliteti rada nikako nije dorastao odzračniku kroz koji sve mirise, pare i masnoće doslovce izbacite van iz prostorije.

Strelica miša pokazuje podgradbenu napu - cijela je ododzdo pričvršćena za elemenat

Strelica miša pokazuje ugradbenu napu - tijelo nape je u elementu, a vidljiva su samo donja 4 cm

Strelica miša pokazuje samostojeću napu

FORUMI
   Ovo baš i nije savjet uz kojega bismo mogli staviti atribut stručni, ali nekome tko kupuje novu kuhinju mogao bi dobro doći. Strašna je stvar taj internet. Znamo li se njime koristiti na ispravan način (ne mislim u onom tehničko-informatičko pismenom ili nepismenom smislu), pomogne u mnogim situacijama. A era je tek počela. Mogućnosti se još ni ne mogu naslutiti, a neki od nas već stanuju na www adresama.
   Nas na ovome mjestu prvenstveno zanimaju forumi. Stranice namijenjene onima koji zbog dokolice, usamljenosti, posla ili nekog drugog razloga imaju potrebu komentirati i razgovarati s drugim srodnim dušama. Svakakve se diskusije mogu naći na forumima i rijetko kad su dosadne. Između ostaloga, neki se mudrac, kupujući novu kuhinju, dosjetio da pita ostatak forum populacije kakva su njihova iskustva i ima li još tkogod, ili je imao sličnih problema. Iz toga je izraslo cijelo stablo raznih foruma o kupovini i izradi kuhinjskoga namještaja. Svi su ti komentari anonimni, neopterećeni bilo kakvim socijalnim normama. Ljudi pričaju, što bi se reklo, iz duše. Tehnički je sve je dopušteno. Čak i lagati ili podmetati. Etika je u nekom desetom planu. Ali, ista pravila vrijede za sve, pa se time nadomjeste nedostaci. Takav je, eto, medij.
   Nas, KUHINJE ŠARIĆ, kao i većinu malih proizvođača kuhinja također komentiraju. Pretpostavljam, najviše naši kupci ili barem oni koji su se zanimali za naše proizvode. Mislimo da je to sjajno. Mislimo da je upravo to dobar način za čišćenje s tržišta svakog onog koji ne valja. Uklanjanje cijele vojske ljudi koji ruše ugled ovoj našoj branši. Zato Vas pozivamo da sudjelujete na takvim forumima i time pomognete nama, sebi i svim budućim kupcima kuhinjskoga namještaja. Sasvim anonimno napišite svoje utiske, ako ste bili naš kupac. Ili ako su Vam u nekom našem salonu napravili ponude, ali vi ste ipak kupili kuhinju negdje drugdje. Tada nam pogotovo šapnite što to nije u našim ponuda valjalo, da nekoga drugoga, ili možda opet Vas, drugi puta dočekamo spremniji.